(…Zato što zaboravimo.)
Hvala ti što si tu za mene, kad ja nisam za tebe.
Hvala ti što mi pokazuješ bezuslovnu ljubav, kada te ja kritikujem, želim više i bolje od tebe.
Hvala ti što trpiš moja beskrajna poređenja sa drugim divnim telima, ne shvatajući / odbijajući naše jedinstvenosti i lepote.
Hvala ti što si mi nebrojeno puta pokazao moć isceljenja i beskrajne mudrosti, kad sam nas ja danima i noćima opterećivala brigama i strahovima, činila da se zajedno osećamo još gore.
Hvala ti na svim ‘dimnim signalima’, bolovima, koje sam zanemarivala i nastavljala tvrdoglavo pod svom.
Hvala ti što mi pokazuješ kako bolje da SLUŠAM i ne budem gluva za tvoje potrebe.
Hvala ti što mi daješ slobodu pokretom i plesom, a tako činiš moj duh živim.
Hvala ti što strpljivo čekaš da odgovorim na tvoju ljubav bar mrvicom pažnje…
I shvatim, priznam šta imam. Šta imamo.
Da iz ove kože ne mogu pobeći.
Da je mogu samo voleti ili mrzeti.
A ipak je mnogo lakše i lepše voleti.
Ipak je lepše putovati zajedno.
Hvala ti, Telo moje.
*** Ova Oda neće imati smisla dok je čitate, ako još uvek niste shvatili koliko zaista ne volite svoje telo. Koliko ga svakodnevno kritikujete i maltretirate. Svesno ili nesvesno.
Slušajte pažljivo kako se obraćate sebi svakog dana.
Koje delove tela najviše kritikujete?
Šta najviše ne volite i zašto?
A da li postoji nešto što posebno volite?
Obavežimo se zajedno da ćemo svakog dana dati svom telu tu mrvicu ljubavi. Nađimo mesta u svom srcu za malo zahvalnosti jer je odnos koji imamo sa sobom u životu najbitniji.
