Usudiš li se biti drugačiji?

Gde god da pogledam vidim kako se živi, radi i postoji na isti način. Sa bolešću homogenizacije zaraženi smo SVI.

Razmislite koliko drugačijih i autentičnih ljudi vidite ili poznajete u svom okruženju.

Malo ih je, zar ne? Ili ih ni nema.

Kad se peva, svi se trude da pevaju po ugledu na tog jednog pevača.

Kad se bira garderoba, oblačiće se ono što je nametnulo par stilista sa vrha.

Kad se reklamira za biznis, svi će drljati po društvenim mrežama sa milion postova jer je pobogu samo to put da nas se vidi.

Kad su u trendu mršavice, sve žene žele imati baš to telo, negirajući svoju prirodnu konstituciju. I još mnogo, mnogo sličnih primera.

Jasno je – Kud svi, tud i mali Mujo!

Svaka tema pod kapom nebeskom će od većine biti obrađena na iste načine, pa i samo nečije postojanje je vrlo često podložno kopiranju od glave do pete.

Zašto? Zato što je lakše pratiti već dobro poznate, utabane staze zbog pozadinske frekvencije koja šalje poruku da je „bolje“ biti siguran u istome nego slobodan u drugačijem. Razumemo i vrlo dobro VIDIMO da se društvo sastoji od velikog broja pojedinaca koji liče jedni na druge.

Pitanje koje želim da pokrenem ovim tekstom je:

Da li smemo da se usudimo da radimo, budemo i živimo na drugačiji način?

Pri tome ne mislim da trebaju da se prave nagli rezovi sa bilo čim, niti impliciram na skakanje u vatru nepoznatog (iako je okej ako neko voli i tako).

Crtice o Autentičnosti iz ličnog iskustva

Kod mene je ova bolest homegenizacije i nesvesne želje da želim da budem kao neko drugi počela postepeno da iščezava kroz Human Design eksperiment. Svakako sam na dobrom putu, ne i potpuno izlečena. Okej mi je da kažem da sam umetničko delo koje još nije završeno jer lepota svakog od nas jeste u procesu.

I da ne bude kako svaki ciganin svog konja hvali jer je veliki deo moje stranice o ovom sistemu, pitanje da li smo autentični ili ne može doći kroz razne druge sisteme, učenja i samospoznaje. Nije svačiji put isti i ni ne treba da bude.

Čovek sam prakse, a ne suvoparne teorije koja će mi samo još malo napuniti prazan centar Glave, pa me je život srećom odveo do praktičnih saznanja koja su mi pomogla da bolje zakoračim u suptilne taktove svog tela i intuicije, kao Slezinskog Projektora.

Kada je učenik spreman, učitelj se pojavi (u kojoj god formi).

Slušajući šta mi telo govori, a ne logika:

  • Počela sam bolje da se konektujem sa onim delovima sebe koji jesu zaista ja, a ne neko drugi.
  • Javio se jedan drugačiji glas koji želi da kaže svoju istinu u svim okolnostima.
  • Sve češće sam u lakoći počela da izgovaram NE stvarima i ljudima koji mi prelaze granice ili me koriste (prikriveno ili otvoreno).
  • Dala sam sebi dozvolu da naplatim svoj rad koji podrazumeva ne samo novac za znanje, nego i vreme i energiju koju sam uložila u drugog.

Pored svega ovog, najjača spoznaja do koje sam došla je da ono što nas čini drugačijim je KAKO smo integrisali u nama SVA ŽIVOTNA ISKUSTVA koja smo doživeli do ovog momenta – Da li smo ih istetovirali na našem Srcu kao pobede i mudrosti ili poraze, koji nas vuku dole?

To će odrediti u velikoj meri naš put autentičnosti u bilo čemu.

Hajmo sada zajedno, da damo sebi dozvolu da u ovom trenutku UDAHNEMO do kraja sva naša iskustva kao POBEDE, koje će nas toliko ojačati da će izlaziti iz nas kao autentičan glas snage, zdravog samopouzdanja i istinske ljubavi, koju šaljemo u pravcu svakog koga ćemo sresti na svom životnom putu. A neka duboki izdah odnese svaku sumnju u našu jedinstvenost i nesigurnost da izađemo iz kutije radeći dugačije stvari koje nas inspirišu, a na kraju bivajući drugačijim u ovom svetu.

Uradimo to par puta sa prisutnošću i pažnjom. Zaslužujemo zastati i slaviti sebe! Kao i sve što je bilo, što jeste i što će nam tek doći u iskustvo.

Pitaj sada sebe:

Usudiš li se biti drugačiji?

Osećaš li miris SLOBODE? Jer VEĆ JESI!

Iz Srca

Marina

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Scroll to Top